VIJESTI, izdanje 18. 11. 2006
http://www.vijesti.cg.yu
ART
O NOVOM IZDANJU SEDMOTOMNOG ROMANA “ZLATNO RUNO” BORISLAVA PEKIĆA, ZA “VIJESTI” GOVORI LJILJANA PEKIĆ, PIŠČEVA UDOVICA I REDAKTOR NOVOG IZDANJA
Pekić je napisao toliko knjiga kao da je živio bar 200 godina.
Novo izdanje sedmotomnog romana “Zlatno runo” Borislava Pekića (Podgorica, 1930 - London, 1992) nedavno je objavio “Dereta”. To je roman-saga o porodici Njegovan-Turjaški posmatrana od 1361. do 1941. godine, na prostoru Jedrena, Carigrada, Tivaja, Janjine, Moskopolja, Kragujevca, Beograda do Turjaka u Sloveniji.
U prvih pet knjiga unijete su ispravke i sugestije Borislava Pekića, dok je šestu i sedmu knjigu redigovala arhitekta Ljiljana Pekić, piščeva supruga, koja već godinama brižno njeguje Pekićevu književnu zaostavštinu. Za “Vijesti” ona je govorila o “Zlatnom runu” i Pekićevim knjigama.
Po riječima gospođe Pekić, njen suprug je počeo da razmišlja i oblikuje “Zlatno runo” još u zatvoru 1952. godine. To je bio prapočetak sa malim brojem ličnosti i mnogo skromnijim idejama. Već tad se rađala ona čuvena genealogija porodice Njegovan-Turjaški. Godinama je proširivana dok na kraju nije dostigla obim od oko 100 likova.
Nastale su i one poznate table od plute na kojima je Pekić detaljno komponovao konstrukciju epizoda, određivao mjesta na kojima će se pojaviti dijalozi, odnosno glasovi sa Badnje večeri iz 1941. godine, a gdje djelovi iz istorije Beograda. Sve je bilo tačno sračunato: koliko će kome dati prostora i u koje vrjeme će se koja ličnost pojavljivati, sa kim će razgovarati, gdje će biti koji monolozi, kao i teme događanja.
Pekić je uvijek bio izvanredno sistematičan u svemu pa i u pisanju, ali tako je i jedino moguće napisati knjigu od 3260 stranica, koja predstavlja i najobimniji roman južnoslovenskih književnosti.
“Zlatno runo” je posljednji put objavljeno 1991. godine, kod sarajevske “Svjetlosti”, a knjige je uredio Ivan Lovrenović. O tome zašto se toliko čekalo na novo izdanje, Ljiljana Pekić objašnjava:
- To djelo je veliki poduhvat za svakog izdavača, naročito sada sa ovom našom smanjenom teritorijom, i naravno umanjenim brojem čitalaca. Pored toga niko nije bio spreman da pomogne izdavanje, ni Ministarstvo za kulturu, ni Ministarstvo prosvjete, niti Gradska skupština Beograda. Izgovor - da bi to bilo ponovljeno izdanje - neuvjerljiv je, jer se radi o kapitalnom djelu jednog od naših najvećih književnika.
Izdavač “Dereta” i glavni urednik Petar Arbutina, smatrajući da ovo djelo mora da se objavi, preuzeli su taj gigantski zadatak, shvatajući neprocjenjivu vrijednost “Zlatnog runa” za našu kulturu i književnost, a koje istovremeno predstavlja i krunu Pekićevog opusa. Zahvalna sam im u ime brojnih čitalaca kojima će konačno opet biti dostupna ova epopeja.
Novo, “Deretino” izdanje “Zlatnog runa” se razlikuje od prethodnog. Na redakciji romana radila je Ljiljana Pekić:
- Postojao je veliki vremenski razmak između objavljivanja prvih pet knjiga i šeste i sedme knjige “Zlatnog runa” - objašnjava naša sagovornica i dodaje: - Da bi se podsjetio i mogao da nastavi, Pekić je morao ponovo da pročita prvih pet knjiga. Iskoristio je priliku i sve korekcije je izdiktirao i bilježio na magnetofonskim trakama.
Snimio je istovremeno i ideje koje su mu padale na pamet u vezi pisanja nastavka, dopunjavao likove, razrađivao fabulu. Te bilješke sam djelimično objavila u knjizi “U traganju za Zlatnim runom”. Štampan je prvi dio u izdanju BIGZ-a, dok drugi i treći tom čekaju kod izdavača “Stylos” iz Novog Sada već tri godine. Njihov direktor Franjo Petrinović svake godine obećava objavljivanje, ali se to nikako ne ostvaruje.
Među tim komentarima nalazile su se ispravke, koje sam ja prije dvije godine unijela u primjerak romana, u očekivanju ponovnog štampanja. Kada se ukazala prilika da se djelo objavi, imala sam gotov rukopis sa svim Pekićevim ispravkama. Na osnovu i u skladu sa njegovim intencijama ja sam te korekcije prenijela u sljedeće dvije knjige. Pored toga bilo je i grešaka u transkripciji stranih riječi kako grčkih tako i njemačkih i francuskih, pa je i to sada ispravljeno.
Mislim da bi Pekić bio veoma zadovoljan kako luksuznom opremom knjige, tako i izvršenom revizijom.
U godišnjaku “Anali Borislava Pekića”, prije nekoliko godina objavljena je iz Pekićeve zaostavštine “Slikovnica Njegovana, Turjaških i istorijskih ličnosti iz fantazmagorije Zlatno runo od I do VII knjige”. Riječ je o 45 fotografija koje je Pekić isijecao iz štampe i davao im imena svojih junaka. Objašnjavajući piščev postupak, kao svojevrsno oživljavanje književnih junaka naša sagovornica je istakla:
- Da bi se potpuno uživio u doba i likove “Zlatnog runa”, jer bez toga ne bi bilo moguće stvoriti takav roman, Pekić je nalazio slike iz Beograda i Srbije odgovarajućeg vremena, pa ih je imenovao prema svom viđenju ličnosti iz sage o Njegovan-Turjaškima. Sačinio je album njihovih fotografija, koje su objavljene u “Analima”. U kući smo stalno pričali o Simeonima i drugim osobama iz romana, i tako su oni postali naša porodica, naši prijatelji.
Sa Njegovanima smo ručavali i spavali, oni su se uselili u naš život i tu i ostali. O njima smo diskutovali i pretresali njihove doživljaje, smijali se njihovim reakcijama, tretirali ih kao ljude od krvi i mesa.
Poznato je da je Borislav Pekić predano radio na svakoj svojoj knjizi, na primjer, za dramu “Generali” proučavao je strategije i vještine ratovanja, u romanu “Hodočašće Arsenija Njegovana” vidi se da je posjedovao i znanje iz oblasti arhitekture. Pošto su likovi u Pekićevim romanima uvijek imali određena zanimanja, on je želio da se detaljno upozna s profesijama kojima su se bavili njegovi junaci.
- Smatrao je da za to treba da temeljno prouči literaturu, makar od toga upotrijebio samo deseti dio - objašnjava Ljiljana Pekić.
- Za “Zlatno runo”, pošto su ličnosti živjele u razna doba i imali razna interesovanja i zanimanja, bilo je potrebno prikupiti ogroman broj knjiga iz specifičnih oblasti. Kada sam prije nekoliko godina popisala knjige koje imamo, shvatila sam tek onda šta je sve pročitao, mada to nije obuhvatilo i mnoge knjige koje je uzimao iz raznih biblioteka i arhiva.
Bilo je tu knjiga iz najrazličitijih i najnevjerovatnijih oblasti kao što su: berzanski izvještaji iz XIX i XX vijeka, statistički dokumenti, transkripti sa sjednica Narodne skupštine, opisi narodnih običaja, knjige o istoriji novca, zbornici raznih zakona, knjige o privrednom razvoju, pa knjige o narodnim ljekovima, čak i o grnčarstvu i šminkanju. Detaljno je proučavao istoriju Beograda i Srbije preko mnoštva izvora i dokumenata, da bi mogao o tome kompetentno da piše.
Građa je bila izuzetno obimna, pa je Pekić uvijek pravio biljeleške prilikom čitanja, a pored toga je imao i izvanredno pamćenje. Obične, svakodnevne stvari nije pamtio, ali je volio istoriju i tu je znao najnevjerovatnije detalje, ne samo iz naše već i iz antičke grčke, cincarske, francuske i engleske istorije.
Borislav Pekić nikada nije mislio da će “Zlatno runo” biti prevedeno na bilo koji strani jezik. Ne samo zbog obimnosti djela nego i zbog specifičnosti jezika, koji je bio različit za razna doba u kojima su se radnje odvijale. Međutim, ističe naša sagovornica, desilo se čudo:
- Francuska vlada ima poseban fond iz koga se finansiraju kapitalna djela vrhunskih pisaca strane književnosti, pa je njihova komisija odabrala “Zlatno runo” za prevođenje i štampanje, što je veliki uspjeh i čast. Izdavač “Agone” na taj način dobija dotaciju za izdavanje po jednog toma “Zlatnog runa “ svake godine. Do sada su se pojavila tri toma, ove godine izlazi četvrti, a do 2009. će biti završeno cijelo “Zlatno runo”.
Blagodareći talentovanoj prevoditeljki Mirej Roben ovo čudo se ostvarilo. Ona je maestralno prevela i nekoliko drugih djela Pekića kao što su: “Vreme čuda”, “Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana”, “Čovek koji je jeo smrt”. Ovo posljednje je doživjelo da bude od kritičara nominovana kao najbolje djelo (u izboru od oko 600) prevedeno u Francuskoj prošle godine, zaključuje Ljiljana Pekić.
Novosadski “Solaris” već nekoliko godina objavljuje Izabrana djela Borislava Pekića, među kojima su i pet knjiga iz zaostavštine: “Sentimentalna povest Britanskog carstva”, “Filosofske sveske”, “Političke sveske”, “Korespondencija kao život: prepiska sa prijateljima: 1965-1986”, “Korespondencija kao život: pisma Ljiljani”.
- Sada se pripremaju izabrane drame i knjiga eseja - dodaje naša sagovornica.
- Biće to na kraju jedna lijepa i obimna edicija izvanredno dizajnirana. Pekić je godinama pisao dnevnik i to je povremeno štampano u časopisima. Ima još oko 3500 strana, koje nigdje nijesu objavljene. Postoje skice za romane (“Srebrna ruka”, “Crveni i beli”), ali taj materijal treba još sređivati, jer je obiman i doseže i po nekoliko stotina stranica. Pored toga ima mnogo bilježaka, grafikona i studija koje još čekaju.
O nekim periodima njihovog života mogli smo saznati i iz dvije knjige pisama “Korespondencija kao život”. Saznajemo da je Borislav Pekić sva svoja pisma pisao u duplikatu. Objavljene knjige su samo dio te prepiske.
- Postoje još obimna korespondencija sa drugim prijateljima, pisma roditeljima, rođacima, pa i meni, ali to nijesam još sredila. Pekić je radio neumorno, napisao toliko kao da je živio 200 godina, a sada treba sređivati ono što on nije stigao.
Ja sam počela krajem marta “blog” Borislava Pekića u cilju upoznavanja šire publike s njegovim opusom. Objavljujem naizmjenično na srpskom i engleskom. Ažuriram ga konstantno, no radim to s puno ljubavi što i zaslužuje čovjek kalibra Borislava Pekića (adresa je: http//borislavpekic.blogspot.com). Tu se objavljuju i događaji u vezi “Fonda Borislava Pekića” (koje pomaže već nekoliko godina “Telekom Srbije”), eseji, djelovi priča ili romana, kao i nešto iz zaostavštine.
- Biće posla za cio moj vijek, zaključuje Ljiljana Pekić.
NJEGOŠEVA NAGRADA KAO VRHUNAC
Crna Gora mu je mnogo značila i bila uvijek u najlepšoj uspomeni - svjedoči piščeva supruga.
- Često je posjećivao, bilo poslovno (radio je godinama za “Lovćen film”), bilo privatno. Imao je divnih i iskrenih prijatelja, do kojih mu je posebno bilo stalo i na koje je mogao uvijek i u svako doba da se osloni.
U časopisu “Stvaranje” objavljivao je godinama i održavao stalne veze sa Crnom Gorom. Na kraju je dobio i najveću nagradu - Njegoševu - koja je za njega predstavljala vrhunac i izuzetno priznanje. Uručenjem ove nagrade bio je duboko ganut i počastvovan.
Vujica OGNJENOVIĆ
________________________________________
Copyright © 2003 Vijesti . All rights reserved.
No comments:
Post a Comment