Ma gde i ma kako živeo, pravi će pisac uvek pripadati istoriji i sudbini svog naroda.
*****

Kada je Cezar Avgust oterao Ovidija u crnomorske Tome, pesniku se s pravom činilo da je prognan iz samog života, jer ono što je on pod životom podrazumevao zbivalo se samo na Mediteranu. Ovidijev svet dosezao je koliko i džilit rimskog legionara, a sve što je izvan zaštite Romulovog štita dešavalo bilo je i – izvan sveta.
*****
Pesnik je glasnik svog sela i glasnik sveta. Nemoguće ga je proterati u ništavilo. Možete ga jedino oterati u slavu. Ima znakova da Moć ovu istinu počinje da shvata.
*****
Govoriti o piscu u tudjini nije što i govoriti o ma kom čoveku u toj tudjini. Za ljude je jezik pomoćno sredstvo egzistencije, prilagodljivo zajednici u kojoj se živi. Za pisca je ono – jedino. On može sve promeniti, pa i zemlju, no, osim izuzetno, ne i jezik svojih dela. Dugo biti izvan kruga maternjeg jezika rizik je. Spona sa poreklom i tlom genetska je, mitska. U ljudskim i umetničkim iskušenjima ona antejski obnavlja istrošenu snagu.
Van zemlje životodavno korenje se suši, izvora te obnove nema. On postoji samo u memoriji, a memorija je groblje i, kao i svako groblje, za život nije. Stoga pisac u tudjini hoda oštricom brijača izmedju novih iskustava i starih uspomena, dva jedina vrela njegovog nadahnuća. Hoće li nova iskustva razoriti uspomene ili ih oploditi boljim razumevanjem, neizvesno je.
*****
U načelu, pisac ne izražava samo svoje već i neko opšte iskustvo. Oba izviru iz realnosti. Težinom kamena potonuti u realnost opasno je kao i, poput eha ili sene, živeti van nje. Da, zbunjen, od nje ne pobegnem, ali da u nju ne potonem, izgubim nezavisnost mišljenja i sposobnost da svoje teme izdignem do izvesne univerzalnosti, bez koje nema umetničke istine, izmakao sam se da tu realnost svoje zemlje i njene sudbine, osmotrim i sa strane.
*****
Iz toga kako čovek sa Balkana vidi svet, videće se možda i kakvi smo sami. U drugima, kao u ogledalu, videćemo sebe; u njihovim vrlinama, svoje mane; u njihovim mogućnostima, svoja ograničenja; u njihovim sposobnostima, svoje nemoći. A nadajmo se, premda nada nije velika, u njihovim Manama, ograničenjima i nemoćima, izvesnu šansu za samopoštovanje.
*****
Mi živimo u svetu na glavu obrnutom, u kome se prošlost menja a budućnost je neizmenjiva, gde jezik ne oživljava misao nego je ubija, gde se mir obezbedjuje ratom, ropstvo proglašava slobodom, moć zasniva na strahu i neznanju, a granice izmedju laži i istine zauvek su izbrisane. I gde san, pre nego što i on bude programiran, ostaje jedini slobodan koridor kojim se iz mračnog sveta 1984, 1985, 1986, ili ko zna koje, može pobeći u neki bolji san i naravno, smrt.
*****
Razlika izmedju božanskog pašnjaka i ljudske pećine, večna je razlika izmedju naših nada i istina, naših utopija i realnosti, naših istorijskih ciljeva i naše istorije, a možda i ljudske iluzije i ljudske sudbine.
*****
Svet u kome živimo je svet u kome se još uvek robuje za mišljenje, i robuje mišljenju, i upravo zato što se mišljenju robuje, na robiju se zbog misljenja ide.
*****
Ovo je svet u kome se još uvek ima samo jedan pouzdan način da se čovek rodi, a već bezbroj sigurnih načina da se ubije, i opet, hiljadu načina da se umre.
*****
U svetu u kome živimo svaki je čovek osudjen na smrt, samo je pitanje kada i kako će se presuda izvesiti.
*****
Nesrećnom čoveku malo znače razlozi njegove nesreće.
*****
Emigrant, je pre svega, usamljen čovek. I to ni najmanje ne zavisi od njegove društvene ili personalne pozicije.
*****
Emigracija je nerazlučiv deo evropske istorijske tradicije i nevoljan ishod njenih istorijskih prinuda, a naša emigracija, ma šta, s pravom ili ne, o svakom izgnaniku pojedinačno mislili – neotudjivi deo našeg naroda.
*****
Istorija je knjiga koju valja čitati s nepoverenjem, a budućnost knjiga koja se ne sme uzeti kao da je već napisana.
*****
Rimskog carstva odavno više nema, no rimska izreka “Neka se Pravda vrši, makar svet propao” još važi. U civilizaciji, u kojoj je ljudski život sve komplikovaniji, ograničeniji i ugroženiji, a čovekova prava sve uslovljenija okolnostima nad kojima se nema moći, važi ona više nego ikad. Jer, svako u svom srcu zna da će svet propasti samo ako se pravda ne vrši.
Pravda kada je u pitanju većina, al ii pravda za manjinu; pravda za sve zajedno, ali i pravda za svakog pojedinačno; pravda za one što su u pravu, kao i za one koji nisu.
Pravda kao univerzalno pravo.
*****
I kod zajednice i kod jedinke manir je način ponašanja, ustaljena forma odnosa koja obeležava stepen civilizacije. Ukoliko je on viši, maniri su očigledniji i presudniji za njeno skladno funkcionisanje. A istorija poznaje i one civilizacije koje su se na svom vrhuncu, obično pre pada, pretvorile u tako savršene formed a u njima, osim manira, ništa više nije bilo.
*****
Gradjanski maniri odaju životne nazore. To je manir zaštite privatnosti, vašeg prava da budete ostavljeni na miru, ali i vaše obaveze da na miru ostavljate druge. To, izmedju ostalog, znači da čovek u ponoć ne leži na ulici da bi mu pravili društvo, već što mu je teško, a to je u najvećoj meri njegova lična stvar. A prometu ako smeta – policijska.
*****
Druženje pretpostavlja izmenu misli, a, pravo ako ćemo, kome tudje misli trebaju? Svakome su svoje dovoljne.
1 comment:
Postovana Ljiljana,
zovem se Dragana Milovanovic i studiram novinarstvo na Fakultetu politckih nauka. Volela bih da uradim kratak intervju sa vama o ugasenom radiju BBC-ja za srpski jezik. Zamolila bih Vas da me kontaktirate na gagamil12@gmail.com
Post a Comment