Oproštaj s Besnilom

Dnevnik, petak, 19. avgust 1983. godine.
Prva kritika Besnila. („Vjesnik“)

Danas sam od Goldsteina dobio obećani isečak iz „Vjesnika“ gde je izašla prva kritika na moje Besnilo. Citiram, naslov „Svaka čast Pekiću“. Tekst:

„Kad se prije šest godina po svijetu čitao roman Petera Benčlija Raj i gledao istoimeni film, ljudi su u kadu ulazili sa nelagodom. Kad se konzumirao Forsajtov Šakal, svuda su gorjela svjetla, jer su se mnogi bojali mraka.

Kada je u drugom kolu ’Hita’ izašao Hilijev roman Aerodrom, na Zrinjevcu su u poslovnici JAT-a naglo skraćeni repovi.



Kad su ovih dana po hotelima, plažama i kampovima, po uredima, po susjetstvima, po parkovima i bolnicama, po klubovima umirovljenika, po tramvajima i vlakovima, po trajaktnim pristaništima i po portirnicima proširio roman Borislava Pekića Besnilo, naklada zagrebačkog ’Libera’, ljudi će morati dobro razmisliti prije nego što se odluče da pomiluju svog psa.

Kao što ste vjerovatno čuli na televiziji, Besnilo je roman o strašnoj epidemiji bjesnoće na međunarodnom aerodromu Hitrou u Londonu.

Prva žrtva je redovnica iz Nigerije koja je u avionu Rim-London-Njujork nesmotreno gurnula ruku u saputnikov ruksak.

Ogrebala ju je umiljata kujica Šaron koja je uspavana omamljujućim sredstvom i zaražena opasnim virusom bjesnoće, znanosti do tad nepoznatom, ilegalno putovala iz kibutca na Bliskom Istoku u Ameriku.

Virus je još u avionu pokazao što može i dok su se ugroženi ljudi kako tako snašli, on je već jezdio živcima mnogih ljudskih organizama.

Nije to bio običan virus, što su najbolje osjećali njegove žrtve. Od trenutka kada ih je pogađao metak, do trenutka njihove smrti prolazilo je samo nekoliko sati.

Zaraženi čovjek oseća glavobolju, stezanje grla, paničan strah i odbojnost prema tekućini. Pada u stanje razdraženosti i komu i gotovo ispušta bijelu penu, a ubrzo i dušu.

Besnilo je napisano po svim pravilima zabavne literature u žanru, koji ćemo najpreciznije odrediti ako se pozovemo na već spomenute svijetske hitove Petera Benšlija i Artur Hilija.

To je ukratko roman katastrofe. Sve što se u njemu događa u znaku je velike nesreće, epidemija bjesnoće. Na jednoj su strani ljudi, na drugoj elementarno zlo, s tim što se strane već na početku romana sasvim pomješaju.

Malo trijumfuju ljudi, više zlo. Čas su ljudi u središtu zla, čas ono u središtu njih do konačnog raspleta koji vam dakako ne smijem otkriti. Ne bi imalo smisla niti bi bilo pristojno, jer priča, zaplet, rasplet i jesu glavni aduti Besnila. A priča je u Pekićevom romanu nešto u istini raskošno.

Epidemija bjesnoće njezin je osnovni sloj,narativni humus iz kog raste šuma raznolikih zbivanja koja iz trenutka u trenutak postaju sve napetija.

Dok recimo na aerodromu bijesni bjesnoća, skupica alkoholiziranih i pomalo bijesnih terosta pokušava izrešetati rusku delegacija, koju vodi ministar vanjskih poslova. Istovremeno šef sigurnosti ruske delegacije, pukovnik KGB-a saopćava svojim engleskim kolegama da želi ostati u Engleskoj.

A flustrirani nemački bankovni činovnik koji grize nokte, ubija svog direktora. Istovremeno aerodromom luta tajanstveni čovek sive kose. Istovremeno se odmata klupko smotano oko sudbine istraživačkog tima dr Liebermana.

Istovremeno se na aerodromu oseća nazučnost neke natprirodne i od ljudi jače zlokobne sile. I tako dalje do kraja romana, koji se inače tako majstorski odgađa da čitalac ima dojam da nikada do njega neće doći.

Iz svega rečenog mislim da je vidljivo da je Borislav Pekić napisao roman kakvog u našim jugoslovenskim književnostima nismo imali. Takve smo romane do sada čitali samo na stranim jezicima ili u prevodu.

Da se nije potpisao svojim imenom, Pekića nitko ne bi identificirao. Besnilo je nešto sasvim drugo i u odnosu na ono što se u nas piše i u odnosu na ono što je dosada pisao sam Pekić.

Ono ne pripada domaćoj književnoj tradiciji i uopće se ni na koji način ne uklapa u domaća dominantna shvaćanja o smislu i funkciji književnog djelovanja.

Besnilo istina jeste u skladu sa nastojanjima nekih mlađih pisaca Kapor, Mahdak, Pavličić, Tribuson, koji se trude da u našoj kulturi afirmiraju prezrene literarne žanrove, a zajedno sa njima i pisanje kao zanatsku vještinu, ali je ipak nešto sasvim posebno.

Pekić je Besnilom pokazao da vešt, autentičan pisac, vrhunski zanatlija, može napisati sve što publika od njega traži. Ako čitalac želi čitati žanrovski roman, on će mu ga dati bez grižnje savjesti da je to nož u leđa takozvanoj visokoj literaturi.

Borislav Pekić je očito tip pisca koji do podele na tzv. ’visoku’ i tzv. ’nisku’ literaturu uopće ne drži. S legitimacijom autora brojnih tzv. ’ozbiljnih’ književnih djela, (...)“,

a zatim autor citira moje romane i moje drame.

„On se s mnogo ozbiljnosti i strasti bacio na pisanje romana kojem je glavni cilj da bude zabavan. Svaka čast Pekiću. (...)“

Pisac završava sa nekoliko biografskih podataka, a njegovo ime je Josip Pavičić.

Moram priznati da sam retko kada bio na neku kritiku tako ponosan kao na ovu prvu kritikuBesnila. Gotovo isto onoliko ponosan koliko i na Mihizovu kritiku Vreme čuda, prvu kritiku jednog literarnog dela.