Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić
Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954)
Nedostatak dokumentacije nadoknađivan je, kako gde, usmenim svedočenjem, retkim zapisima, širim anketama, a i vlastitim iskustvom, gde sam i njemu mogao s poverenjem da se obratim. Tamo gde su obaveštenja bila kontradiktorna, posle proveravanja, držao sam se svojih, ali bez uverenja da su bezuslovno ispravna. Ljudsko pamćenje je nepostojana močvara.
Robijaško i više od slobodnog. Ako se prošlost ne izopačuje namerno, da bi se pred javnošću ulepšala slika o sebi, oštećuje se nesvesno. Neke vam stvari danas izgledaju gore nego što su vam tamo izgledale, druge bolje. Kako su stvarno izgledale, teško je posle četrdeset godina ustanoviti.
![2draught](https://farm4.staticflickr.com/3307/3346924378_ea3414bb2c.jpg)
Kad ništa pomagalo nije da se priča kako je tekla prirodno nastavi, kad više nisam znao kuda ću, jer me je pamćenje izdalo, oslonio sam se na logiku. U zatvoru je ona uvek bila na strani mojih „sabesednika”, islednika, upravnika, nadzornika, ključara, stražara i „domaćih robijaških izroda”. Sve je, uostalom, tada bilo na njihovoj strani. Red je jednom da ta prokleta logika i meni posluži. A njima što s takvom osebujnom logikom bude.
Što će njima biti, uostalom, bilo je i meni. Ja se nisam ljutio, premda sam se povremeno bunio. Sada očekujem da mi se to razumevanje vrati.
Da, teško će biti.
Mislio sam, naime, da o robiji perom pišem, ne da se na nju srcem i umom vraćam.
No comments:
Post a Comment