Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić
Petak, 19. avgust 1983. godine.
Prva kritika Besnila. („Vjesnik“) nastavak
Epidemija bjesnoće njezin je osnovni sloj, narativni humus iz kog raste šuma raznolikih zbivanja koja iz trenutka u trenutak postaju sve napetija. Dok recimo na aerodromu bijesni bjesnoća, skupica alkoholiziranih i pomalo bijesnih terorista pokušava izrešetati rusku delegaciju, koju vodi ministar vanjskih poslova.
Istovremeno šef sigurnosti ruske delegacije, pukovnik KGB-a saopćava svojim engleskim kolegama da želi ostati u Engleskoj. A flustrirani nemački bankovni činovnik koji grize nokte, ubija svog direktora. Istovremeno aerodromom luta tajanstveni čovek sive kose. Istovremeno se odmata klupko smotano oko sudbine istraživačkog tima dr Liebermana.
Istovremeno se na aerodromu oseća nazučnost neke natprirodne i od ljudi jače zlokobne sile. I tako dalje do kraja romana, koji se inače tako majstorski odgađa da čitalac ima dojam da nikada do njega neće doći.
Iz svega rečenog mislim da je vidljivo da je Borislav Pekić napisao roman kakvog u našim jugoslovenskim književnostima nismo imali. Takve smo romane do sada čitali samo na stranim jezicima ili u prevodu. Da se nije potpisao svojim imenom, Pekića nitko ne bi identificirao. Besnilo je nešto sasvim drugo i u odnosu na ono što se u nas piše i u odnosu na ono što je dosada pisao sam Pekić. Ono ne pripada domaćoj književnoj tradiciji i uopće se ni na koji način ne uklapa u domaća dominantna shvaćanja o smislu i funkciji književnog djelovanja.
Besnilo istina jeste u skladu sa nastojanjima nekih mlađih pisaca Kapor, Majdak, Pavličić, Tribuson, koji se trude da u našoj kulturi afirmiraju prezrene literarne žanrove, a zajedno sa njima i pisanje kao zanatsku vještinu, ali je ipak nešto sasvim posebno. Pekić je Besnilom pokazao da vešt, autentičan pisac, vrhunski zanatlija, može napisati sve što publika od njega traži.
Ako čitalac želi čitati žanrovski roman, on će mu ga dati bez grižnje savjesti da je to nož u leđa takozvanoj visokoj literaturi. Borislav Pekić je očito tip pisca koji do podele na tzv. ’visoku’ i tzv. ’nisku’ literaturu uopće ne drži. S legitimacijom autora brojnih tzv. ’ozbiljnih’ književnih djela, (...)“.
A zatim autor citira moje romane i moje drame. „On se s mnogo ozbiljnosti i strasti bacio na pisanje romana kojem je glavni cilj da bude zabavan. Svaka čast Pekiću. (...)“ Pisac završava sa nekoliko biografskih podataka, a njegovo ime je Josip Pavičić.
Moram priznati da sam retko kada bio na neku kritiku tako ponosan kao na ovu prvu kritiku Besnila. Gotovo isto onoliko ponosan koliko i na Mihizovu kritiku Vreme čuda, prvu kritiku jednog mog literarnog dela.
No comments:
Post a Comment