Pages

Wednesday, April 25, 2018

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCLLLXXI

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCLLLXXI 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Sreda, 2. novembar 1983. godine. „
Bjesnoća je u nama“(nastavak) 

’Ishod je međutim, nesretan?’

’Da. Da se ne bi London, a zatim i svijet zarazio Hitrou se spaljuje. Strada 250 000 ljudi, preživljava samo pas nosilac zaraze. Svijet nije spašen. Kad bi se naš ljudski zadatak u ovom i sličnim slučajevima sastojao samo u tome da nađemo lijek isključivo protiv bjesnoće, kao bolesti, nade bi možda još i bilo’:

’Neki se lijek makar i provizorni uvek nađe?’

’Čovječanstvo je preživelo čak i kužnu crnu smrt koja je odnijela trećinu stanovnika Evrope. Borba se, međutim, ne vodi samo protiv te i takve bjesnoće. Bolest izaziva i nešto drugo u nama, bjesnoću vrste, onu s kojom i pod kojom živimo, o kojoj čitamo i slušamo, s kojom se u životu i povjesti suočavamo, onu koju svatko od nas u sebi nosi.

Ta druga bjesnoća trajna je bolest tekuće civilizacije i protiv nje stvarne obrane nema. Svoju bismo ljudsku priču morali ispočetka. Morali bismo mjenjati same temelje ove civilizacije, ali kako je ona prirodan proces što traje od prapočetka ljudske svijesti, od pronalaska prvog oruđa koje nam je zamjenilo ruku, a uskoro će i um i dušu, to je očigledno nemoguće.

Svaki se tzv. napredak tako iskazuje kao usavršavanje jedne civilizacije čije su početne, osnovne, pretpostavke naopake. Svim promjenama, prepravkama, ispravkama, mi samo preobličavamo nevolje. No budući da je to preoblikovanje jedino što nam preostaje, mora za nas, barem kao način, biti i dobro’.

’Vjerovatno ipak postoji nada?’

’Ako je ima u nekom je slučaju. U nečem što naš razum ne može predvideti, a možda ni zamisliti. I baš to da je eventualni spas u nečemu što ljudski razum ne može zamisliti, a zatim ni pokušati ostvariti, naša je šansa. Jer šta taj naš razum zamišlja i kako ostvaruje ono što zamišlja možemo vidjeti i što je još gore osjetiti.

U vjeku napretka i otkrića, u vjeku humanizma, naša je sigurnost sve manja, naše zebnje sve veće, naša konfuzija sve dublja, naše nemoći sve ubedljivije. Došli smo dotle da što više znamo ili mislimo da znamo – ubijamo, uništavamo, ponižavamo, uskraćujemo više, brže, bezrazložnije, nego u vrijeme borbe krapinskog čovjeka za opstanak.

I nije toliko strašno što nam ratovi, imajući sve manje smisla, ako je tako nešto za masovno ubojstvo uopšte moguće reći, uzimaju sve više ljudskih života. Strašno je što nam taj i mir postaje sve krvaviji, mahnitiji i besmisleniji’.

’Bjesnoća je dakle svijet kako ga vi vidite?’

’Njegova prava tema nije bolest već ono što mi zovemo svojim zdravljem. – Bijesni smo mi, - kaže jedna ličnost romana, - oni su samo bolesni. Jer svi ljudi u romanu pate od neke osobne ljudske bjesnoće prije nego što podlegnu onoj psećoj. Nije to vesela priča. A što je danas veselo? Nada je svakako bitna. Ali ne po svaku cijenu.

Naročito ne po cijenu zatvaranja očiju pred stvarnošću. Samo nada svijesna s čijim se suočava oživljava, svaka druga umrtvljuje. Ne zaboravimo kako je pjevao jedan engleski pjesnik: da svako zvono zvoni i za nas’.

’Studirali ste psihologiju u Beogradu?’

’Ah, da. I to eksperimentalnu. Sa mnom su studirali glumac i reditelj Branko Pleša, književnik Miodrag Bulatović, filmski reditelj Dušan Makavejev, itd.’

’Šta je onda značila eksperimentalna psihologija?’

 ’Iz ove perspektive, a oslanjajući se sećanjem na svoj dnevnik, to je značilo izbegavanje da se u psihologiju uključi na primer Frojd. Pokušalo se od psihologije napraviti radna, tekuća, disciplina koju možete primeniti na klinici ili u tvornici. Srećom išao sam na fakultet 1954, 1955. kad smo imali divne profesore, recimo Boru Stevanovića, Bajića, itd. koji su nas uvodili u stvarnu psihologiju. Mihajlo Marković je predavao logiku, Korać povjest filozofije’.

 ’Jeste li polazeći na fakultet mislili na pisanje ili da se negdje zaposlite?’

’I to je nejasno. Naime do tada nisam ništa napisao. Prvu sam svoju knjigu Vreme čuda objavio 1965. kada sam imao 35 godine. U to sam vrijeme čitao klasike, ali sam isto tako čitao i razna izdanja kuharice.’“

(Moj komentar. Ovo nemam pojma kako je došlo do tih kuharica, ja se ne sećam da sam tako nešto rekao, bojim se da je to rđav prepis sa trake. Nastavljam.) „

’Stripove sam obožavao i sada ih rado prelistavam. Ali uopće nisam pomišljao da ću biti pisac. U literaturu sam ušao preko filma, posve slučajno. Još dosta davno pokušao sam kod Vorkapića. On je raspisao neki natječaj za mlade talente, scenariste. Poslao sam neke sinopsise ali ništa od toga nije bilo. Ubrzo posle toga je „Lovćen film“ iz Budve opet imao neki natječaj za sinopsise i scenarija. Napisao sam dva i oba su dobila nagrade’.

’I tako je počelo?’

’Da, tako sam ušao na film i onda radio s Đukanovićem, Zdravkom Velimirovićem i drugim rediteljima’.

 ’Koja je Vaša knjiga po rijedu roman Besnilo?’

’Kao roman peti ili šesti’.“ 08carryx

 (Moj komentar. Mislim da sam to rekao u svetlu shvatanja da Ikar se ne može smatrati romanom, pa bi onda bilo ih šest, ali ako se s te liste skine i Odbrana što je lako moguće i premesti u novele, onda bi ih bilo zapravo pet.)



„’Je li objavljen ovde na engleskom jeziku?’

 ’Ovih dana se završava prijevod. Vreme čuda je preveo Edvard Lovets, Hodočašće, pa i sada Besnilo prevodi Bernard Džonson, ali na svoj rizik. Nema još nakladnika, niti je vezan ugovorom. Prethodna dva romana prevedena su za američko tržište pa su samim tim prodavana i ovde u Engleskoj. Spomenuli ste da je Besnilo kod nas bestseler. Ovde je to posve drukčije.

Bez više stotina tisuća primeraka nema bestselera. U tom pogledu naše naklade od 8 000 do 10 000 primeraka naših klasičnih djela nisu tako tragično ispod ovih razmjera u nekoj usporedbi. Te su brojke sasvim pristojne kad se govori o tzv. ozbiljnoj književnosti u srednjeevropskom smislu’.

No comments:

Post a Comment