Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić
Sreda, 2. novembar 1983. godine.
„Bjesnoća je u nama“(nastavak)
’Besnilo dakle za sada čita samo naša zemlja. Je li Vas iznenadilo kako je ta knjiga primljena?’
’Jeste. Ali ima jedna druga stvar koja me je još više iznenadila. Uopće nisam pretpostavljao da bi se o tome moglo kritički pisati. Jasno sam nazvao stvar žanr-romanom, tu sam knjigu htio izdvojiti iz svoje literature. Možda sam pogrešio, jer sam u nju ipak uložio trud i nešto malo svog talenta, ali sam ipak tu knjigu iz opreznosti htio izdvojiti iz svog opusa, koji je do sad vrlo pristojno primljen.
I zato nikada nisam mogao pomisliti da ću za roman Besnilo dobiti veliku pozitivnu kritiku u „Politici“, „Vjesniku“ i nekim drugim kućama. Ovdje na Zapadu ne radi se tako. Eventualno iziđe neki reklamni oglas, a ako se romana prihvati kritičar, ali ne onaj koji se bavi ozbiljnom literaturom, on će to obraditi s gledišta tog žanra. Naravno drago mi je što kritika u našoj zemlji tom romanu prilazi krajnje ozbiljno.
Ali nisam očekivao da ću biti ozbiljno shvaćen. Vjerujem da je to samo zato što sam imao uspjeha sa prethodnim knjigama a sada sam eto napisao nešto zašta sam mislio da će imati čitalaca. Spadam u pisce s malim brojem čitalaca – 3 000 do 4 000 već je velika sreća. Većinom su moji čitaoci bili studenti, jer neka predznanja treba imati osobito za moj poslednji gigantski roman Zlatno runo koji upravo pišem.
Osjećam da mi je roman Besnilo veoma koristio, jer će ući u onu literaturu koju smatram ozbiljnom, možda će to pomoći i oploditi moje dalje pisanje dinamizmom, dramatikom, nekom pričom prije svega’.
No comments:
Post a Comment