Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić
Sreda, 2. novembar 1983. godine.
„Bjesnoća je u nama“(nastavak)
’Kako dugo pišete Zlatno runo?’
’Šest – sedam godina. Izašlo je već pet knjiga, sada završavam šestu i sedmu’.
’To je još uvjek samo kod naših izdavača?’
’To će zauvjek tako ostati, jer to spada u one knjige koje su direktno neprevodive, i zbog forme jezika i apsolutno smelih i neočekivanih prelaza iz vrijemena u vrijeme, ali ponajveći je problem jezika.’
’Zbog čega živite u Engleskoj? Odnosno da nadopunim pitanje: može li naš pisac živeti u Engleskoj od svog rada?’
’Može ovako kako ja živim. Prvo moja supruga radi, to dakako nije dovoljno, jer su zahtjevi za život ovdje nešto veći. Međutim, u početku kad smo došli mogli smo živeti od plaće moje supruge, skromno kao što i sada živimo. Međutim, budući da se u Engleskoj za poslednji deset godina srozao standard, morao sam sve više ja dodavati i sve više raditi i one stvari koje nisam hteo raditi’.
’Pišete radio drame?’
’Uglavnom za Radio Keln, a onda te radio drame prenose druge nemačke stanice’.
’Koliko ste ih objavili do sada?’
’Pa oko 20-tak. Gotovo sve su emitirane. Jedna od dobrih mojih radio drama upravo je dobila prvu nagradu u Zagrebu na natječaju. Zagreb je izuzetan grad u našoj zemlji koji je mnogo učinio za moju radio dramsku literaturu’.
’Kako se zove ta drama?’
’“186. stepenik“.’
’Jeste li čuli njenu izvedvu?’
’Jesam. Imam je na vrpci. Njemci redovno presnimavaju, šalju mi, pa sam onda zamolio urednicu zagrebačkog radia da mi je i ona pošalje’.
’I kako ste zadovoljni zagrebačkom izvedbom?’
’Veoma. Ako i postoje neke greške onda su to moje slabosti. Tako naime točno vidim gdje sam pogriješio i gde se koristim jednim medijumom za ono što on nije. Njemci fenomenalno poštuju autora. Kad govorim o slobodi reditelja na radiju ne mislim da bi je trebalo imati kazališni reditelj.’
’Veći broj vaših drama izveden je u beogradskim kazalištima.’
’Kako čitam u našim novinama trenutno sam treći ili četvrti po sveukupnim izvedbama u Jugoslaviji, iako nisam isključivo dramski pisac. Bilo je sezona kada su izvedene po četiri drame u svakoj od beogradskih kazališnih kuća. Poslednja drama je dramatizacija Borislava Mihajlovića „Korešpondencija“ izvedena u „Ateljeu 212“.
Moja izvorna drama koju sam prvu napisao, poslednja je izvedena u „Beogradskom dramskom pozorištu“ „Obešenjak“. U tom je kazalištu bila i premijera „Buđenje vampira“. Ali moja najuspelija drama „Generali“ igra se u „Ateljeu 212“ već punih devet godina. A i to je bila radio drama. Naime sve su moje drame nastale prvo kao radio drame koje su onda prerađivane za scenu.
Kako se snalazim u romanu tako se snalazim i u radio drami. Ali je kazalište za mene apsolutna tajna. Film mi je mnogo bliži’.
’Znači delujete kao pisac na filmu, u kazalištu, na radiu, kao pisac romana i filozofskih rasprava?’
’Da. Upravo tako’.
’Kako to sve dospjevate?’
’Za mene je sve to isto. I nađe se vremena’.
’Kako radite? Određujete li sami sebi vrijeme u kojem morate pisati, bez obzira na to jeste li tog dana raspoloženi ili niste?’
’Ne. Uvjek i uvjek pokušavam. Naravno rezultati mogu biti katastrofalni, ali ako dovoljno vremena potrošite na jednu ideju napravićete barem začetak. I ako dovoljno mislite danju i noću, barem ćete se nakon tri dana probuditi s nekim rešenjem. Međutim, ako ne mislite, ako se ne brinete, ako ne živite s tim, nećete dobiti nikakve ideje’.
’Pišete li ili diktirate?’
’I jedno i drugo. A kad pišem knjigu diktiram samo bilješke, ideje koje mi nadolaze, a koje se ne tiču određenog poglavlja. Najviše vremena, međutim, potrošim da napravim plan knjige, kompoziciju, njenu arhitekturu, a samo pisanje traje relativno kratko. Nakon toga dolazi duže razdoblje za ispravke’.
’A kada radite tako veliko djelo kao što je Zlatno runo, odmarate li se pišući druga kraća djela?’
’Da napravio sam dosta veliku stanku koja je opasna između pete knjige i završnih knjiga koje su presudne i za moju misao, ideju, literarnu formu i sad mi je teško nastaviti’.
’Spomenuli ste mi za naše šetnje kroz park da se nakon dvanaest godina boravka u Engleskoj vraćate u Beograd. Zašto?’
’Osim prozaičnog razloga da mi ovdašnja jesenjska i zimska vlaga ulazi u kosti, postoje i pravi psihološki razlozi. Počeo sam ulaziti u rutinu. Ovamo sam došao u onom času kad sam svoj najveći literarni uspjeh postigao u Jugoslaviji.
Kod kuće sam počeo ulaziti u posebnu književnu rutinu. Ne samo da mi nije dala da radim, nego me jednostavno programirala. Zato sam došao ovamo. Sada sam i ovdje počeo programirati se i čim sam to osjetio, opjet želim promjeniti’.
’A kako to mislite izbeći povratkom u zemlju?’
’Zapravo ne mislim ostati dugo kod kuće, pokušaću ostvariti jedan dulji put na Istok’.
’Koji bi Vam na neki način napunio akumulatore?’
’Mene je Zapad uputio na Istok. Već 10-15 godina intenzivno studiram istočnu filozofiju, magiju, neke iracionalne oblike. Racionalizam u kojem živimo ne odgovara na sva pitanja koja me muče. Ne vjerujem da ću naći rešenje, ali ću barem tražiti. To je traženje već nešto što će me zadovoljiti. Dakako odsustvo iz moje zemlje sada će morati biti mnogo kraće, jer više nisam u godinama kad mogu bez svoje rodne grude’.“
(Komentar. Bojim se da ja nisam rekao „rodne grude“, i da taj izraz nije moj, ali svejedno, on otprilike označava ono što se hoće. Nastavljam.) „
’Tu su mi korjeni i tu želim živjeti do kraja života. Želim studirati, ali ne u racionalističkom, zapadno-evropskom smislu, nego jednostavno studirati bez ikakvih studija. To će biti pokušaj da čovjek nešto spozna bez nauke. Zanimaju me Tibet i Indija’.
Završili smo razgovor prelistavajući neke anglosaksonske enciklopedije, u svakoj sam pronašao ime i prezime našeg zemljaka Borislava Pekića s podacima o njegovoj književnoj delatnosti. Ali on kaže:
’Ta poznatost nije nikakva poznatost. Znate li gde čovek može biti poznat? Samo u vlastitoj zemlji i to jedino vrijedi, a prijevodi koje imam u Sjedinjenim Državama, Engleskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Njemačkoj, to je nešto što može goditi taštini. A u svojoj zemlji je ono pravo, tu živite i za to pišete’.
Potpisao Ivan Hetrih.“
No comments:
Post a Comment