Život na ledu L13 deo

Život na ledu L13 deo, Službeni glasnik, Copyright © Borislav Pekić

Dnevnik, subota, 22. januar 1983. godine

Govor Miroslava Krleže od 1950. „O parlamentarizmu i demokraciji kod nas“. Komentar i paralela 1935 - 1950 - 1983.

Krleža zatim kaže u govoru od 1950. godine, ali pozivajući se na svoje teze iz 1935. godine:

„(...) Danas, u razgaru takozvane strukturalne krize seljačkog gospodarstva, kada seljački posjed stoji potpuno razmrvljen i pocijepan, za život nesposoban, upravo više od toga, po planu onesposobljen i zadužen, na nacionalnoj ekonomskoj bazi od šestotina dinara viška prihoda po jednom seljačkom gospodarstvu prosječno, ne budemo li se znali približiti seoskom pauperu, on će nam otputovati u kontrarevoluciju, (...).

 Danas, kada je industrija doživjela potpuni slom eksporta u svojim najvažnijim granama (...), kada se unutarnje tržište po svemu gasi usled pomanjkanja kredita i porasta dugova, danas kad besposlica raste a nadnice padaju, (...)“ itd, itd.

Nikakvog dodatka, nikakve promene. To je naša situacija 1980. godine sa uništenom poljoprivredom, sa neusavršenom, starom industrijom, sa nedostatkom kredita, sa dugovima, sa besposlicom, sa opadanjem standarda i nadnica i sa približavanjem, veoma opasnim približavanjem socijalnih nemira.

Krleža u istim svojim tezama od 1935. godine kaže:

„(...) Ako je svrha građanske klase, da se oslobodi nacionalno (u obliku samoodređenja do ocepljenja) samo zato, da bi stvorila svoje vlastito slobodno tržište, da bi dakle na svom vlastitom takozvanom nacionalnom slobodnom tržištu razvila svoje vlastite profite do maksimuma, koji momenti govore kod hrvatskog naroda, koji se pred našim očima iz dana u dan pauperizuje sve više, za to, da se samostalno i vlastito tržište njegove buržoazije ostvari pod svaku cijenu? (...)“

Ovo važi i danas kako, međutim, za hrvatstvo tako i za srpstvo. Samostalno tržište u okviru Jugoslavije, tzv. republička tržišta, stvorila su situaciju u kojoj se narodi Jugoslavije jedan prema drugome postavljaju kao državno-pravni suvereniteti, kao na pr.

 Mađarska prema Jugoslaviji, a ne kao nešto što čini jedan državni entitet. Ono što bi normalno bilo u slučaju međunarodnih granica, postaje abnormalno u slučaju Jugoslavije, i Krleža kao da je mislio na nas danas.