Život na ledu L121 deo, Službeni glasnik, Copyright © Borislav Pekić
Petak, 24. juni 1983. godine.
In memoriam.. Kosta St. Pavlović
o Crnjanskom
Ovo su izvodi
iz jednog separata Koste St. Pavlovića posvećenog Crnjanskom nakon njegove
smrti.
„Banaćanin iz
Ilanče, kako tvrdi Marko Ristić u Enciklopediji
Jugoslavije, ili iz Čongroda, kako navodi P. Jovanović i J. Ređep u Leksikonu pisaca Jugoslavije, Miloš
Crnjanski nosi u sebi sve osobenosti potomaka onih Srba koji su se pod
Arsenijem Čarnojevićem u te krajeve doselili.
Kada je treće
četvrti XVIII veka Marija Terezija preuredila Vojnu Krajinu proširujući je
istočnom Posavinom i preci Crnjanskog postali su graničari.
Zanimali su
se kao i svi Ilanćani ili Čongrađani zemljoradnjom, stočarstvom ili
graničarenjem. Sve vrline i mane tih takvih Ilančana ili Čongrađana ispoljavao
je i Crnjanski.
Kao svaki
zemljoradnik bio je konzervativac, kao svaki stočar voleo je životinje, a
prezirao ljude, kao svaki graničar nadmeno je gledao na svet i ovu nadmenost
isticao nekom vrstom podoficirske oholosti.
Prvi svetski
rat proveo je u jednom mađarskom puku na istočnom frontu u Galiciji, zatim po
položenom ispitu za oficire na italijanskom frontu u Udinama.
Ratne godine
koje je po rečima Marka Ristića proveo u pozadini izvlačeći se, ostavili su na
njega dubok trag. Kao dobar podoficir i potporučnik smatrao je da mu je dužnost
da bude uvek u stavu mirno pred svakim starijim, ali da mora da se nemilosrdno
izdire na svakog mlađeg od sebe.
Dok je
Milutin Bojić ostavio kosti u Solunu, dok je Ivo Vojinović čamio u šibeničkoj
tamnici, a Ivo Andrić zlostavljan i proganjan od strane austrougarskih vlasti,
dok su Sibe Miletić i Veljko Petrović, iako austrougarski podanici, bili
dobrovoljci u srpskoj vojsci, Crnjanski je frajlifigovao i kad se carevina
raspala, nastanio se u Beogradu.
Nos mu je bio
poduži i mesnat, jagodice pomalo tatarske, donja usna prezrivo izdužena. Sve je
to odavalo neku vrstu bezobzirnog cinizma. Govorio je mađarski, nemački,
francuski, italijanski, engleski, ali čak i svoj maternji srpski, s nekim
tvrdim, neprijatnim, svađalačkim, mađarskim naglaskom.
Postavljen je
za profesora IV muške gimnazije u Beogradu. I objavljuje 1929. godine svoje Seobe. Njima je u svojoj 35-toj dostigao
vrhunac u svom književnom stvaranju. Otada je od zaista velikog pesnika postao
novinar. Pretvorio se u glas svog gospodara.
Imao je rekli
bismo samo jedan cilj: da zadovolji svoje poslodavce prvo u ’Politici’, docnije
u ’Vremenu’, najzad kao dopisnik Centralnog pres biroa pri poslanstvima u
Berlinu i Rimu, da bi završio kao Londonski dopisnik časopisa ’El Ekonomista’
koji je Milan Stojadinović izdavao u Buenos Airesu.
Trudio se da
se ničim ne zameri ni Bogoljubu Jeftiću, ni Milanu Stojadinoviću, ni Dragiši
Cvetkoviću, u tome se sastojala njegova diplomatska karijera, koja mu je pomalo
zavrtela glavu i navela da napiše Embahade
kojima je pretio celom svetu i kojima se preporučivao današnjem komunističkom
režimu.
No comments:
Post a Comment