Život na ledu L121 deo

 

Život na ledu L121 deo, Službeni glasnik, Copyright © Borislav Pekić

Petak, 24. juni 1983. godine.

In memoriam.. Kosta St. Pavlović o Crnjanskom

Ovo su izvodi iz jednog separata Koste St. Pavlovića posvećenog Crnjanskom nakon njegove smrti.

„Banaćanin iz Ilanče, kako tvrdi Marko Ristić u Enciklopediji Jugoslavije, ili iz Čongroda, kako navodi P. Jovanović i J. Ređep u Leksikonu pisaca Jugoslavije, Miloš Crnjanski nosi u sebi sve osobenosti potomaka onih Srba koji su se pod Arsenijem Čarnojevićem u te krajeve doselili.

Kada je treće četvrti XVIII veka Marija Terezija preuredila Vojnu Krajinu proširujući je istočnom Posavinom i preci Crnjanskog postali su graničari.

Zanimali su se kao i svi Ilanćani ili Čongrađani zemljoradnjom, stočarstvom ili graničarenjem. Sve vrline i mane tih takvih Ilančana ili Čongrađana ispoljavao je i Crnjanski.

Kao svaki zemljoradnik bio je konzervativac, kao svaki stočar voleo je životinje, a prezirao ljude, kao svaki graničar nadmeno je gledao na svet i ovu nadmenost isticao nekom vrstom podoficirske oholosti.

Prvi svetski rat proveo je u jednom mađarskom puku na istočnom frontu u Galiciji, zatim po položenom ispitu za oficire na italijanskom frontu u Udinama.

Ratne godine koje je po rečima Marka Ristića proveo u pozadini izvlačeći se, ostavili su na njega dubok trag. Kao dobar podoficir i potporučnik smatrao je da mu je dužnost da bude uvek u stavu mirno pred svakim starijim, ali da mora da se nemilosrdno izdire na svakog mlađeg od sebe.

Dok je Milutin Bojić ostavio kosti u Solunu, dok je Ivo Vojinović čamio u šibeničkoj tamnici, a Ivo Andrić zlostavljan i proganjan od strane austrougarskih vlasti, dok su Sibe Miletić i Veljko Petrović, iako austrougarski podanici, bili dobrovoljci u srpskoj vojsci, Crnjanski je frajlifigovao i kad se carevina raspala, nastanio se u Beogradu.

Nos mu je bio poduži i mesnat, jagodice pomalo tatarske, donja usna prezrivo izdužena. Sve je to odavalo neku vrstu bezobzirnog cinizma. Govorio je mađarski, nemački, francuski, italijanski, engleski, ali čak i svoj maternji srpski, s nekim tvrdim, neprijatnim, svađalačkim, mađarskim naglaskom.

Postavljen je za profesora IV muške gimnazije u Beogradu. I objavljuje 1929. godine svoje Seobe. Njima je u svojoj 35-toj dostigao vrhunac u svom književnom stvaranju. Otada je od zaista velikog pesnika postao novinar. Pretvorio se u glas svog gospodara.

Imao je rekli bismo samo jedan cilj: da zadovolji svoje poslodavce prvo u ’Politici’, docnije u ’Vremenu’, najzad kao dopisnik Centralnog pres biroa pri poslanstvima u Berlinu i Rimu, da bi završio kao Londonski dopisnik časopisa ’El Ekonomista’ koji je Milan Stojadinović izdavao u Buenos Airesu.

Trudio se da se ničim ne zameri ni Bogoljubu Jeftiću, ni Milanu Stojadinoviću, ni Dragiši Cvetkoviću, u tome se sastojala njegova diplomatska karijera, koja mu je pomalo zavrtela glavu i navela da napiše Embahade kojima je pretio celom svetu i kojima se preporučivao današnjem komunističkom režimu.