Život na ledu L 237 deo, Službeni glasnik, Copyright © Borislav Pekić
Sreda, 2. novembar 1983. godine
„Bjesnoća je u nama“ (nastavak)
’Ishod je
međutim, nesretan?’
’Da. Da se ne
bi London, a zatim i svijet zarazio Hitrou se spaljuje. Strada 250 000 ljudi,
preživljava samo pas nosilac zaraze. Svijet nije spašen. Kad bi se naš ljudski
zadatak u ovom i sličnim slučajevima sastojao samo u tome da nađemo lijek
isključivo protiv bjesnoće, kao bolesti, nade bi možda još i bilo’:
’Neki se
lijek makar i provizorni uvek nađe?’
’Čovječanstvo
je preživelo čak i kužnu crnu smrt koja je odnijela trećinu stanovnika Evrope.
Borba se, međutim, ne vodi samo protiv te i takve bjesnoće. Bolest izaziva i
nešto drugo u nama, bjesnoću vrste, onu s kojom i pod kojom živimo, o kojoj
čitamo i slušamo, s kojom se u životu i povjesti suočavamo, onu koju svatko od
nas u sebi nosi.
Ta druga
bjesnoća trajna je bolest tekuće civilizacije i protiv nje stvarne obrane nema.
Svoju bismo ljudsku priču morali ispočetka. Morali bismo mjenjati same temelje
ove civilizacije, ali kako je ona prirodan proces što traje od prapočetka
ljudske svijesti, od pronalaska prvog oruđa koje nam je zamjenilo ruku, a
uskoro će i um i dušu, to je očigledno nemoguće.
Svaki se tzv.
napredak tako iskazuje kao usavršavanje jedne civilizacije čije su početne,
osnovne, pretpostavke naopake. Svim promjenama, prepravkama, ispravkama, mi
samo preobličavamo nevolje. No budući da je to preoblikovanje jedino što nam
preostaje, mora za nas, barem kao način, biti i dobro’.
’Vjerovatno
ipak postoji nada?’
’Ako je ima u
nekom je slučaju. U nečem što naš razum ne može predvideti, a možda ni
zamisliti. I baš to da je eventualni spas u nečemu što ljudski razum ne može
zamisliti, a zatim ni pokušati ostvariti, naša je šansa. Jer šta taj naš razum
zamišlja i kako ostvaruje ono što zamišlja možemo vidjeti i što je još gore
osjetiti.
U vjeku
napretka i otkrića, u vjeku humanizma, naša je sigurnost sve manja, naše zebnje
sve veće, naša konfuzija sve dublja, naše nemoći sve ubedljivije. Došli smo
dotle da što više znamo ili mislimo da znamo – ubijamo, uništavamo, ponižavamo,
uskraćujemo više, brže, bezrazložnije, nego u vrijeme borbe krapinskog čovjeka
za opstanak.
I nije toliko
strašno što nam ratovi, imajući sve manje smisla, ako je tako nešto za masovno
ubojstvo uopšte moguće reći, uzimaju sve više ljudskih života. Strašno je što
nam taj i mir postaje sve krvaviji, mahnitiji i besmisleniji’.
’Bjesnoća je
dakle svijet kako ga vi vidite?’
’Njegova
prava tema nije bolest već ono što mi zovemo svojim zdravljem. – Bijesni smo
mi, - kaže jedna ličnost romana, - oni su samo bolesni. Jer svi ljudi u romanu
pate od neke osobne ljudske bjesnoće prije nego što podlegnu onoj psećoj.
Nije to
vesela priča. A što je danas veselo? Nada je svakako bitna. Ali ne po svaku cijenu.
Naročito ne po cijenu zatvaranja očiju pred stvarnošću. Samo nada svijesna s
čijim se suočava oživljava, svaka druga umrtvljuje. Ne zaboravimo kako je
pjevao jedan engleski pjesnik: da svako zvono zvoni i za nas’.
’Studirali
ste psihologiju u Beogradu?’
’Ah, da. I to
eksperimentalnu. Sa mnom su studirali glumac i reditelj Branko Pleša,
književnik Miodrag Bulatović, filmski reditelj Dušan Makavejev, itd.’
’Šta je onda
značila eksperimentalna psihologija?’
’Iz ove
perspektive, a oslanjajući se sećanjem na svoj dnevnik, to je značilo
izbegavanje da se u psihologiju uključi na primer Frojd. Pokušalo se od
psihologije napraviti radna, tekuća, disciplina koju možete primeniti na
klinici ili u tvornici.
Srećom išao
sam na fakultet 1954, 1955. kad smo imali divne profesore, recimo Boru
Stevanovića, Bajića, itd. koji su nas uvodili u stvarnu psihologiju. Mihajlo
Marković je predavao logiku, Korać povjest filozofije’.
’Jeste li
polazeći na fakultet mislili na pisanje ili da se negdje zaposlite?’
’I to je
nejasno. Naime do tada nisam ništa napisao. Prvu sam svoju knjigu Vreme čuda objavio 1965. kada sam imao
35 godine. U to sam vrijeme čitao klasike, ali sam isto tako čitao i razna
izdanja kuharice.’“
(Moj
komentar. Ovo nemam pojma kako je došlo do tih kuharica, ja se ne sećam da sam
tako nešto rekao, bojim se da je to rđav prepis sa trake. Nastavljam.)
„’Stripove
sam obožavao i sada ih rado prelistavam. Ali uopće nisam pomišljao da ću biti
pisac. U literaturu sam ušao preko filma, posve slučajno. Još dosta davno pokušao
sam kod Vorkapića. On je raspisao neki natječaj za mlade talente, scenariste.
Poslao sam
neke sinopsise ali ništa od toga nije bilo. Ubrzo posle toga je „Lovćen film“
iz Budve opet imao neki natječaj za sinopsise i scenarija. Napisao sam dva i
oba su dobila nagrade’.
’I tako je
počelo?’
’Da, tako sam
ušao na film i onda radio s Đukanovićem, Zdravkom Velimirovićem i drugim
rediteljima’.
’Koja je Vaša
knjiga po rijedu roman Besnilo?’
’Kao roman
peti ili šesti’.“
(Moj
komentar. Mislim da sam to rekao u svetlu shvatanja da Ikar se ne može smatrati romanom, pa bi onda bilo ih šest, ali ako
se s te liste skine i Odbrana što je
lako moguće i premesti u novele, onda bi ih bilo zapravo pet.)
„’Je li
objavljen ovde na engleskom jeziku?’
’Ovih dana se
završava prijevod. Vreme čuda je
preveo Edvard Lovets, Hodočašće, pa i sada Besnilo prevodi Bernard Džonson, ali na
svoj rizik. Nema još nakladnika, niti je vezan ugovorom. Prethodna dva romana
prevedena su za američko tržište pa su samim tim prodavana i ovde u Engleskoj.
Spomenuli ste
da je Besnilo kod nas bestseler. Ovde
je to posve drukčije. Bez više stotina tisuća primeraka nema bestselera. U tom
pogledu naše naklade od 8 000 do 10 000 primeraka naših klasičnih djela nisu
tako tragično ispod ovih razmjera u nekoj usporedbi.
Te su brojke
sasvim pristojne kad se govori o tzv. ozbiljnoj književnosti u srednjeevropskom
smislu’.
’Besnilo dakle za sada čita samo naša
zemlja. Je li Vas iznenadilo kako je ta knjiga primljena?’
’Jeste. Ali
ima jedna druga stvar koja me je još više iznenadila. Uopće nisam
pretpostavljao da bi se o tome moglo kritički pisati. Jasno sam nazvao stvar
žanr-romanom, tu sam knjigu htio izdvojiti iz svoje literature.
Možda sam
pogrešio, jer sam u nju ipak uložio trud i nešto malo svog talenta, ali sam
ipak tu knjigu iz opreznosti htio izdvojiti iz svog opusa, koji je do sad vrlo
pristojno primljen. I zato nikada nisam mogao pomisliti da ću za roman Besnilo dobiti veliku pozitivnu kritiku
u „Politici“, „Vjesniku“ i nekim drugim kućama.
Ovdje na Zapadu
ne radi se tako. Eventualno iziđe neki reklamni oglas, a ako se romana prihvati
kritičar, ali ne onaj koji se bavi ozbiljnom literaturom, on će to obraditi s
gledišta tog žanra. Naravno drago mi je što kritika u našoj zemlji tom romanu
prilazi krajnje ozbiljno.
Ali nisam
očekivao da ću biti ozbiljno shvaćen. Vjerujem da je to samo zato što sam imao
uspjeha sa prethodnim knjigama a sada sam eto napisao nešto zašta sam mislio da
će imati čitalaca. Spadam u pisce s malim brojem čitalaca – 3 000 do 4 000 već
je velika sreća.
Većinom su
moji čitaoci bili studenti, jer neka predznanja treba imati osobito za moj
poslednji gigantski roman Zlatno runo
koji upravo pišem. Osjećam da mi je roman Besnilo
veoma koristio, jer će ući u onu literaturu koju smatram ozbiljnom, možda će to
pomoći i oploditi moje dalje pisanje dinamizmom, dramatikom, nekom pričom prije
svega’.