Život na ledu L 239 deo, Službeni glasnik, Copyright © Borislav Pekić
Sreda, 2. novembar 1983. godine
„Bjesnoća je u nama“ (nastavak III)
’Pišete li
ili diktirate?’
’I jedno i
drugo. A kad pišem knjigu diktiram samo bilješke, ideje koje mi nadolaze, a
koje se ne tiču određenog poglavlja. Najviše vremena, međutim, potrošim da
napravim plan knjige, kompoziciju, njenu arhitekturu, a samo pisanje traje
relativno kratko. Nakon toga dolazi duže razdoblje za ispravke’.
’A kada
radite tako veliko djelo kao što je Zlatno
runo, odmarate li se pišući druga kraća djela?’
’Da napravio
sam dosta veliku stanku koja je opasna između pete knjige i završnih knjiga
koje su presudne i za moju misao, ideju, literarnu formu i sad mi je teško
nastaviti’.
’Spomenuli
ste mi za naše šetnje kroz park da se nakon dvanaest godina boravka u Engleskoj
vraćate u Beograd. Zašto?’
’Osim
prozaičnog razloga da mi ovdašnja jesenjska i zimska vlaga ulazi u kosti,
postoje i pravi psihološki razlozi. Počeo sam ulaziti u rutinu. Ovamo sam došao
u onom času kad sam svoj najveći literarni uspjeh postigao u Jugoslaviji. Kod
kuće sam počeo ulaziti u posebnu književnu rutinu.
Ne samo da mi
nije dala da radim, nego me jednostavno programirala. Zato sam došao ovamo.
Sada sam i ovdje počeo programirati se i čim sam to osjetio, opjet želim
promjeniti’.
’A kako to
mislite izbeći povratkom u zemlju?’
’Zapravo ne
mislim ostati dugo kod kuće, pokušaću ostvariti jedan dulji put na Istok’.
’Koji bi Vam
na neki način napunio akumulatore?’
’Mene je
Zapad uputio na Istok. Već 10-15 godina intenzivno studiram istočnu filozofiju,
magiju, neke iracionalne oblike. Racionalizam u kojem živimo ne odgovara na sva
pitanja koja me muče. Ne vjerujem da ću naći rešenje, ali ću barem tražiti.
To je
traženje već nešto što će me zadovoljiti. Dakako odsustvo iz moje zemlje sada
će morati biti mnogo kraće, jer više nisam u godinama kad mogu bez svoje rodne
grude’.“
(Komentar.
Bojim se da ja nisam rekao „rodne grude“, i da taj izraz nije moj, ali
svejedno, on otprilike označava ono što se hoće. Nastavljam.)
„’Tu su mi
korjeni i tu želim živjeti do kraja života. Želim studirati, ali ne u
racionalističkom, zapadno-evropskom smislu, nego jednostavno studirati bez
ikakvih studija. To će biti pokušaj da čovjek nešto spozna bez nauke. Zanimaju
me Tibet i Indija’.
Završili smo
razgovor prelistavajući neke anglosaksonske enciklopedije, u svakoj sam
pronašao ime i prezime našeg zemljaka Borislava Pekića s podacima o njegovoj
književnoj delatnosti. Ali on kaže:
’Ta poznatost
nije nikakva poznatost. Znate li gde čovek može biti poznat? Samo u vlastitoj
zemlji i to jedino vrijedi, a prijevodi koje imam u Sjedinjenim Državama,
Engleskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Njemačkoj, to je nešto što može
goditi taštini. A u svojoj zemlji je ono pravo, tu živite i za to pišete’.
Potpisao Ivan
Hetrih.“
No comments:
Post a Comment